Novosti
24.06.2019. Vesti

NASTAVLJAMO SA RADOM NA UNAPREĐENJU RODNE RAVNOPRAVNOSTI NA KULTURNOJ SCENI – HVALA FISTU I OKTOBRU!

Osmi mart obeležili smo razgovorom “Rodni odnosi na kulturno – umetničkoj sceni Srbije”, organizovanim zajedno sa ekipom Festivala internacionalnog studentskog teatra kao uvod u 12. izdanja festivala koje se održavalo od 23. do 26. marta na različitim lokacijama u Beogradu.

U Društvenom centru “Oktobar” imali smo prilike da čujemo različita iskustva i perspektive u vezi sa ulogom žena i rodnim odnosima na domaćoj kulturnoj i umetničkoj sceni. U razgovoru su učestvovale muzičarke Dunja Dačić Dojo i Sara Tomić, vizuelna umetnica Sanja Solunac, književnica Vladislava Vojnović, Bojan Marjanović, pisac i urednik časopisa Liceulice, Ljiljana Marinković, direktorka izdavačke kuće “Kreativni centara”, studentkinje i studenti Fakulteta dramskih umetnosti, aktivisti i aktivistkinje iz “Oktobra” i još poneki koje ova tema kopka i zanima.

Čuli smo ponovo da strah od greške i nesigurnost umeju da budu veći kod mladih muzičarki, jer nemaju podršku zajednice i “ekipe” kao momci kada počinju da se bave muzikom, a ponekad ih nastavnici/e i druge osobe kojima veruju aktivno obeshrabruju. Kada se uprkos takvim preprekama upuste u bavljenje muzikom, dešava im se da ih publika doživljava kao nešto egzotično i očekuje da ne budu uspešne. Isticanje njihove “ženskosti” čini da se osete kao nekakva atrakcija, i tako se skreće pažnja sa onoga čime se zapravo bave. Dakle, čak i sa najboljim namerama da se umetnice učine vidljivijim i naglasi njihov uspeh, treba promišljeno da postupamo i vodimo računa o jeziku koji koristimo. Još neki od zaključaka sa razgovora su sledeći:

1. Potrebno je menjati poruke koje devojčice i dečaci čuju već u osnovnoj školi. Građansko vaspitanje kao predmet pravo je mesto da se govori o rodnim ulogama i da se raspravlja o graničenjima koja one nameću mladima, ali je bitno i kakvi su uzori deci u tim obrazovnim institucijama i na koga mogu da se ugledaju, kao i koje vrednosti im se plasiraju.
2. Kulturni i medijski sadržaji za decu i mlade takođe su deo polja borbe i aktivizma, jer se kroz njih upućuju poruke o tome šta priliči devojčicama, a šta dečacima: pozorišta za decu, televizijski programi i dr.
3. Objektifikacija i marginalizacija žena u medijima je već standardna i podrazumevana pojava protiv koje postoje mnoge inicijative koje podržavamo i kojima se pridružujemo. Paralelno, kreirajmo sopstvene kanale komunikacije u alternativnim medijskim prostorima u kojima ćemo čvrsto stajati iza vrednosti ravnopravnosti, demokratičnosti, otvorenosti i emancipovanosti i boriti se protiv seksizma, mizoginije i stereotipa…
4. Iako nema ključnu odgovornost, publika ima potencijal da utiče i menja rodne odnose u kulturi i umetnosti. Galerije, festivali i izdavačke kuće napraviće više prostora za umetnice i njihove glasove ako im mi kao publika tražimo, pokažemo interesovanje i stav, zahtevamo. Ne treba da zanemarimo vrednosti naših glasova kao kupaca, posetilaca i korisnika. Sa druge strane, šta kupac traži i šta se prodaje ne sme i ne može da bude glavno merilo u kulturnom sektoru, pa ni kreativnim industrijama. Balans između profita i odgovornosti, odnosno kvaliteta treba stalno da se iznova kreira i propituje.
5. Javni sektor u kulturi treba pre svega politike i procedure da kreira radi zaštite javnog interesa i društvenih, civilizacijskih vrednosti kojima teži. Aktivno, ravnopravno i raznoliko učešće i žena i muškaraca u kulturnoj i umetničkoj produkciji, a ne samo recepciji, može se hrabriti na različitim nivoima, kroz osiguranje jednakog učešća ili uvođenje odgovarajućih mera kao dodatni podsticaj. Vođenje računa o tome da li su žene dovoljno podržane na konkursima za finansiranje umetničke produkcije ili mobilnost kulturnih profesionalaca, i da li, u kojoj meri i na koji način učestvuju u odlučivanju u kulturi ili upravljanju kulturnim institucijama predstavlja strateški okvir za unapređenje rodne ravnopravnosti u kulturi.

Osim na nivou ličnog i pojedinačnog, neophodno je analizirati, menjati i kreirati i politike, kako bi se stvari promenile na širem i sistemskom nivou. Kao i u mnogim drugim oblastima, legislativa nije ni u ovoj ključna prepreka, već implementacija zakona i opšta društvena atmosfera u kojoj se zakoni tumače i primenjuju. Zato širimo front ljudi koji razumeju, podržavaju i doprinose, nastavljamo sa organizacijom događaja, javnih aktivnosti, okupljanja i umrežavanja, i prihvatamo da je za ozbiljniji pomak potrebna postepenost u delovanju, istrajnost i kontinuitet.

Festival internacionalnog studentskog teatra već 12. godinu za redom organizovali su studenti i studentkinje Katedre za menadžment i produkciju pozorišta radija i kulture Fakulteta dramskih umetnosti, koji su nam ove godine poručili:

Želimo da razotkrijemo cirkus oko nas, i da uperimo prstom u problem. Želimo da preokrenemo uloge i ogolimo cirkuzante među nama. Smeh i izrugivanje nemaju u našem cirkusu vitalistički i isceljujući karakter, već su duboko cinični, korozivni i poražavajući. Zato vas pozivamo da sa nama žonglirate u prostoru gde postoji sloboda da se bez posledica kritikuje i problematizuje društvo oko nas, da se oseti na koji način pozorište može i treba da pokrene ne delanje; na koji način nešto ipak može da se promeni i kakav je kvalitet te promene.

Zahvaljujemo se FIST-u na pozivu da sarađujemo, društvenom centru “Oktobar” na gostoprimstvu i svim učesnicima i učesnicama razgovora na doprinosu!